Kako čitanje i kvalitetna igra pomaže detetu da poraste u zrelu osobu?
Daću vam veliku motivaciju da čitate deci. Čitanje je poboljšanje fokusa i koncentracije, što je od izuzetne važnosti u današnjoj fabrici digitalnih sadržaja koja otežava naš fokus i smanjuje pažnju = ” zaglupljuje”.
Metla i drugari je slikovnica koja nenametljivo govori o ljubavi i o uobičajenom, skromnom porodičnom životu jedne porodice. Sastoji se od 4 priče u stihovima i svaka priča na svoj, sasvim jedinstven i humorističan način, dočarava te divne i prolazne momente dečjeg razvoja.
Najlepše je imati decu, jer deca su budućnost, ona su nada u bolje sutra, vera da će ono što sledi zaštititi starost. Kad čovek ima decu, onda je sve bolje, jer kad vas svi napuste, opet vam ostaju vaša deca. Sve to pak povećava vašu odgovornost jer, ako želite bolju budućnost, onda morate svim silama nastojati da tome i sami pridonesete.
Naučiti decu da se smeju, da misle lepo, da ih upozorite da njihova htenja ne budu veća od nebeskog svoda, da njihove ruke ne prljaju ničija detinjstva i ničije želje, morate ih jednostavno naučiti da ljube.
Dvoje male dece, obaveze oko kuće, posao i trening – i tako svakoga dana…I kako u takav raspored uglaviti vreme za sebe i prijatelje? Uglavnom nikako. Ali, uz jasno određene prioritete, nekada uspem. Podeliću sa vama kako prioritizujem svoje obaveze, ali pre toga želim da kažem daje stalan nedostatak vremena zaista preoblikovao moj način života. Sada znam koliko zaista vremena imam svakoga dana. Naučila sam da za tih par sati, kada deca nisu sa mnom, moram da radim kao mašina i trčim sa obaveze na obavezu da bih postigla sve šta sam isplanirala. I uvek sve uradim do kraja. Takav raspored mi donosi bolju koncentraciju i želju za novim izazovima. Ranije, kada nisam imala decu, bila sam vidno sporija, ni blizu dosetljiva kao sada, i manje hrabra za nove stvari. Sada tačno znam sa koliko vremena rapolažem i svesna sam da moja deca trpe ako odložim samo jednu obavezu. To je rezultiralo da postanem mnogo produktivnija nego ranije kada sam imala više vremena.
Osvrt na odlazak od kuće sa 16 godina u prosečnu američku porodicu – sada iz roditeljske perspektive
Tata i mama bili su nesigurni kada su predložili ideju mog odlaska u Ameriku. Tada nisam to primećivala, sada znam. Sadašnja roditeljiska perspektiva mi govori da su možda potajno priželjkivali da neću pristati. Ali ja, sva uzbuđena, nemajući pojma šta me tamo čeka rekla sam da jedva čekam i insistirala da odem! Sa 16 godina otišla sam u Ameriku. Sama. Otputovala sam u nepoznato. Nisam razmišljala o tome da ću morati da prihvatim običaje i navike sa kojima se nikada ranije nisam susrela. Otišla sam da živim sa porodicom koja je poslala jednu sliku i sa kojom sam jednom razgovarala. Bez video poziva. Tek sada mogu da zamislim kako se moja mama osećala.
Sigurna sam da ne postoji osoba koja voli da čuje “ Eto, jesam li ti rekla? Ili “A, lepo sam ti rekla, a nisi me slušao(la) itd…”
Kada nešto ne uradimo kako treba, ono što najmanje u tom trenutku želimo je da nas neko napominje na to. To nas mahom navodi da osećamo sramotu i ranjivost, a onda sledi ljutnja.
Imam dva dečaka. Nemam devojčicu. Stalno čujem pitanja “ Hoćete li imati još jedno , možda bude devojčica ovog puta”, kao da imati samo dečake na neki načim ometam priroran redosled univerzuma.
Budim se noću da teram čudovišta koja napadaju mog jednogodišnjeg sina. Ujutru objašnjavam mom dvoipogodišnjim detetu da mu trebaju cipele da ide napolje, da ne prosipa vodu po parketu i da ne udara igračkama o staklenu vitrinu. I sve to skoro uvek prati plač. Zatim ostavljam decu u vrtić, često plaču i dan treba da počne.
Osećam se kao da sam već svu energiju dala, a nije ni 8.30.